Rastopljena vječnost

(hrvatski - english)

Kad smo se prvi put sreli one davne zime
- cijela duga vječnost je prošla od tada -
nisam ni slutila da će tvoje ime
biti najmilija pjesma mome srcu,
ona zabranjena, krišom pjevana.
I svaki tren što smo od tad skupa dijelili
k'o proljetna bajka je bio zapisan,
a znam da ljubav koju smo imali
kroz najveću je vatru mogla proći
i iz dubine vode se natrag uzdići.
Kad si me zadnji put tiho pogledao u oči
- cijela duga vječnost je prošla od tada -
nisam znala kako snage smoći
i zaustaviti suzu u mom oku
što je klizila niz tvoje obraze.
I tko je znao da će tada tvoje zadnje riječi
kao vrući pečat na mom srcu ostati.
I da sam barem bila hrabra reći
sve što sam željela prije odlaska -
- ne bih sada ova slova pisala...

I cijelu vječnost sam se borila
da te zaboravim, prestanem voljeti,
da tvoje ime iščupam
iz kutka svoga srca.
Uzalud, nisam uspjela.
Jer cijelu vječnost sam sanjala
da ću se vratiti u tvoje naručje,
da ćeš me čvrsto zagrliti
i reći
Sad je dosta,
sad si moja, tu ćeš ostati.

A sad tuga lomi dušu što je sanjala,
jer cijela duga vječnost se rastopila,
jer nisam znala reći ono što sam željela.
I samo će vjetar razbacati ova slova
po svijetu, moja ljubavi...

©2010 Sandrine

Natrag

Napisano na hrvatskom Written in english

Dalje