(hrvatski - english)
Kad se ponovo zazeleni proljeće,
još jedno prazno bez tebe,
nebo svu moju tugu prolije...
I topim se u maloj kaplji kiše
koja kapne na moj dlan,
puštam da me meka zemlja upije
pa da me negdje daleko,
tamo gdje žive tvoji koraci,
kao izvor hladne vode natrag vrati...
Kada ponovo zamirišu livade,
tako puste bez tebe,
sunce toplinom me zaogrne...
I nestajem u svakoj zraci sunca
što mi lice dotakne
da me poput zračne struje podigne
pa da me negdje daleko,
tamo gdje žive tvoji obrazi,
k'o poljubac mek na tvoje usne spusti...
Kad ponovo nebom ptice prolete,
beskrajno sivim bez tebe,
vjetar kroz moje misli prohuji...
I rasplinem se u lahorima nježnim
što mi kosu zamrse
nek me k'o maslačke zrele ponese
pa da me negdje daleko,
tamo gdje žive tvoji osmjesi
kao cvijetak pred tvoj prozor posadi...
...da ti hladna voda jutrom lice umije,
da ti vruć poljubac noću usne ugrije,
da ti mali cvijet donese znane mirise,
da se sjetiš... na mene...
kada svojom rukom hladnu vodu zagrabiš,
kad vrućina tvoje usne dotakne
i sve zamiriši onim našim proljećem,
u mislima ćeš svojim naći me...
a ja ću živjeti u vodi što te umiva
i bit ću tu na tvojim mekim usnama,
a moj će miris spavati u tvojim snovima,
bit ću tvoja... zauvijek...
©2010 Sandrine
| Natrag | Napisano na hrvatskom Written in english | Dalje |
No comments:
Post a Comment