Kada jutro osvane čisto poput sna, nebo isprano kišom poprimi moju najdražu boju.
U njemu možeš vidjeti moju dušu, veliko i bezgranično plavetnilo.
Tek poneki zaostali, zalutali oblačak možda samo na tren sakrije blistavi sjaj sunca.
A u mojoj si duši ti.
I ljubav ogromna poput nebeskog plavetnila.
I ako sada, baš sada, tamo daleko, pogledaš u nebo i razgrneš sve oblake, vidjet ćeš mene.
Vidjet ćeš kako te gledam, kako se osmjehujem sretna što te vidim.
A ako i kapne poneka kap kiše, znaj, to je moja suza istisnuta iz posljednjeg oblačka tuge.
Tu sam, s tobom.
Vjetrovim daškom ti milujem obraze, sunčevom te zrakom ljubim, zrak sam kojeg dišeš.
A ptice u letu beskrajnim plavim prostranstvom ispisuju riječi moga srca - volim te, moja ljubavi.
©2008-2011 Sandrine
| Natrag | Napisano na hrvatskom Written in english | Dalje |
No comments:
Post a Comment