(hrvatski - english)
Zatvorenih očiju lebdim u mirisima svježe, zelene trave
i tek prolistalih krošanja što se šire nad parkom pored rijeke
koja mirno, ali neumorno teče odnoseći vrijeme nekud u nepovrat.
Zamišljam da sjedim tu na posljednjoj stepenici na obali naše zelene rijeke, dok mi se oko nogu uvija hladna voda. No hladnoća mi ne smeta. Godi mi. Smiruje moje uzavrele misli, maštanja koja se bude u meni.
Na svome vratu osjećam toplinu tvoga daha. Tvoj meki glas govori mi nešto što me čini sretnom. Slušam kako rijeka žubori tvojim glasom. Osjećam kako me dodiruje tvojim usnama.
Prepuštam se potpuno nježnom zagrljaju tvojih ruku.
I tako naslonjena na tebe uživam u tom proljetnom trenutku kao da je posljednji.
Iznad mene plavi se nebo,
prošarano ponekim oblačkom koji izgleda kao ovčica
izgubljena od svoga stada. Ptica ga presjeca u brzom, zaigranom letu.
U daljini se čuje žamor maloga grada.
A ja sam kao u transu. Pogleda ispod trepavica prikovana u svjetucavi odraz s površine vode dok mi obraze miluje toplina proljetnoga sunca.
Ne želim otvoriti oči.
Ne želim jer znam da će tada taj trenutak nestati u beskonačnosti vremena koje odnosi ova rijeka. A ja ću željeti opet osjetiti miris zelene trave i prolistalih krošanja, hladnoću rijeke,
toplinu tvoga daha, tvoga zagrljaja, tvoga glasa, tvojih usana.
I čeznut ću za tim izgubljenim trenutkom proljeća od kojeg su ostala
samo sjećanja...
©2008 Sandrine
| Napisano na hrvatskom Written in english | Dalje |
No comments:
Post a Comment